Oscarovac Jeremy Irons o svom irskom dvorcu i opsjednutosti antikvitetima - BESPLATNI OGLAS

*IZVOR (slike i tekst u cijelosti su preuzete u svrhu edukacije): http://www.1stdibs.com/introspective-magazine/jeremy-irons/
Autor originalnog teksta: Roslyn Sulcas | Foto: Simon Upton; Originalno objavljeno 06.05.2018

Intervju je odrađen jedno hladno londonsko jutro, usred tjedna sa čak osam kazališnih izvedbama Ironsa, ali bi Jeremy Irons vrlo radije pričao o svojoj strasti u odraslom životu, a to je dekoriranje enterijera antikvitetima i opremanja domova i čini se da bi rado odvratio pozornost od glume.

(Često tokom intervjua, dok prepričava priče o pronalaženju antikviteta u Bukureštu ili u Maroku, ostavlja nam dojam da se svojih filmova sjeća isključivo po zanimljivim lokacijama za otkrivanje predmeta koje je našao.)

Ironsov dom u Londonu, kaže, sličan je drugim kućama, samo manji. Ispunjen je bojom, zidovima od krem-rajčice i plavo-zelenim zidovima i okačenim tkaninama (iz Afganistana), koji tvore obrub oko dnevnog boravka, uokvirujući grube hesijske rolete. Eklektičan asortiman namještaja, velik dio prikupljenog na aukcijama ili pronađen na ulici, a zidovi puni umjetnosti (neke od njih su od njegovog sina fotografa Samuel Irons) stvaraju veselo toplo i opušteno okruženje. Sudjeluje li u uređenju njegova supruga glumica Sinéad Cusack (s kojom su više od 40 godina u braku)? Irons razmišlja na trenutak. “Nije puno”, kaže on. “Ona nema strast koju ja imam.”

Gotovo dva sata Irons tečno govori s Introspectiveom o toj strasti, zajedno s njegovim uvjerenjem da neživi predmeti apsorbiraju energiju iz njihove okoline i o upravljanju obnovom dvorca Kilcoe, njegova doma iz 15. stoljeća na jugozapadu Irske.

Jeste li odrasli u obitelji koju je zanimala umjetnost ili antikvitet?

Ne baš. Moj otac je bio računovođa, a moja mama domaćica koja nas je odgajala, kao što je to često bio slučaj u one dane.

Živeli smo u kući u St. Helensu na otoku Wight koja je sada, mislim, pretvorena u štalu. Bilo je to tek nakon rata, i ako niste živjeli u kući koja vam je ostala kao starine od prošlih generacija, ljudi zapravo nisu razmišljali o namještaju i slikama. Naši su bili prilično obični, obični printovi i slično.

Mislim da sam tek kad sam započeo kazališnu školu u Bristolu kupio neke slike. Skupio sam ih desetak, napravio izložbu u trgovini jednog prodavača i prodao ih za skromnu zaradu. Nakon toga pronašao sam kolekciju blagajničkih zapisa iz XVIII i XIX stoljeća i kupio lot. Polako sam ih uokvirio i prodavao. Još uvijek imam jedan ili dva. Naknade za dramske škole plaćao je moj otac, ali za đeparac nije, tako da je to bio način ostvarivanja malo extra zarade.

Zatim sam počeo ići u aukcijsku kuću u Bristolu. Bilo je to prekrasno vrijeme. Ne znam zašto, ali posao s antikvitetima samo je letio, a bilo je toliko zanimljivih stvari.

Da postoji nešto što sam volio, kupio bih to, a ponekad i preprodao. Često stolice – oduvijek su me privlačile.

Zašto stolice?

Stolice vas najviše dodiruju. U krevetima često zamjenjujete madrac, ali stolice se omotaju oko vas, i ako je moja teorija točna- da neživi predmeti apsorbiraju energiju, stolica je najvjerojatnije najreprezentativniji komad za to.

Da li restauracije stolica ili drugih komada radite sami i kako ste naučili tu vještinu?

Mogu malo, ali nisam stolar. Ako nešto treba stvarno dobar posao, naći ću nekoga. Ali puno toga sam naučio radeći. Naša prva kuća bila je u Islingtonu.

Nismo imali puno novca, a većinu našeg namještaja kupio sam na aukciji.

Zatim smo se preselili u lijepu viktorijansku kuću u Hampsteadu i naučio sam raditi vodovod i struju i ozbiljnije drvene radove. Znate, kao glumac često imate vremena!

Sjećam se da sam sakupljao jedne divne pločice koje su nekada bile oko kamina i napravio sam malu tuš kabinu napunjenu pločicama u toj kući.

Zatim smo se preselili u kuću Regency u Oxfordshireu gdje i danas živimo i ozbiljno sam morao potražiti namještaj za to.

Pronašao sam divnu aukcijsku kuću u Newcastleu i sjećam se da smo tamo proveli jedno zaista dobro jutro, kupili francuski ekran i predivne stolice s krilima – sve to još imamo.

Privlačila me Georgian estetika, a to je ono što sam želio s kućom iz Oxfordshirea. Ne sviđaju mi se stilski stvari i „težina“ viktorijanske ere.

Jeste li tražili namještaj dok ste bili na turneji ili na lokaciji?

Da, naravno. Sjećam se odlaska u Stratford kad sam bio s Royal Shakespeare Company i živio u divnoj kući na rijeci Avon. U susjedstvu su bila farma i staja, a gospodin koji ih je posjedovao pronašao bi namještaj i otpremio ga u Ameriku. Stalno sam se vraćao i govorio: “Ne, to ne šaljete.” Kupio sam puno stvarno korisnih stvari, poput malih ormarića.

Kada sam radio turu Bristol Old Vic, prije pedesetak godina, našao sam napuštenu kuću, a na vrhu su bile police od dva kreveta s četiri plakata. Dopremio sam ih vlakom, a kad smo nekoliko godina kasnije napravili kuću u Oxfordshireu, dao sam ih stolaru i zamolio ga da od njih napravi krevet.

Obožavam ulaziti u tradicionalne prodavaonice u zemljama s različitim povijesti. Kupio sam krpu u Grčkoj izrađena od drveta i s petljenim konopom koji možete povući da biste iscijedili vodu. Visi u našoj kuhinji i ljudi često ne mogu shvatiti o čemu se radi.

I kod kuće sam tražio („lovio“) antikvitete. Imao sam kombi koji je prije toga služio za poštu, a zaustavio bih se kod svakog preskočenog smeća i vidio da li postoje zanimljive letvice. Uvijek sam bio njuškalo iz nezapažljivih sitnica. Jednom sam otkrio da se ruši stara kuća na Hampstead Heathu, a tu su bile i šesterokutne bijele Carrara mramorne pločice s škriljevskom stolarijom koje će biti uništene. Slušao sam radijsku recenziju The French Lieutenant’s Woman, dok sam ih odstranjivao. Još uvijek ih imam u konzervatoriju koji sam sagradio. Zapravo ih još nisam upotrijebio.

Nisam sigurna kako ste našli vremena za glumačku karijeru.

Hah! Istina je da sam uvijek na tome (antikvitete). Sinéad bi vam rekla o izlasku na večeru u Pariz kad sam ugledao fontanu u blizini restorana. Pogledao sam unutra i ugledao lijepu bakrenu zdjelu – staru zdjelu za pranje rublja koja će sjediti nad vatrom. Imao sam točno mjesto za to u jednoj sobi u Oxfordshireu! Izvukao sam ga, sav masan i prljav – bili smo lijepo obučeni – i donio sam ga u restoran. Dama koja vam nosi kapute uzela je to oprezno.

Što je sa umjetničkim slikama? Jeste li i to sakupljali?

Da, i to je bilo zabavno, jer nakon nekog vremena dobro sam zarađivao i kupio sam lijepe slike. Obično me privlače slike napravljene između 1880. i 1930., uglavnom o ženama.

Ponekad bih sreo prijatelje u različitim gradovima, a mi bismo išli tražiti slike i starine. Sjećam se da sam bio u Marché aux Puces na Porte de Clignancourt u Parizu i gotovo pljuvao od bijesa jer je sve bilo tako precijenjeno i nezanimljivo. Tada sam ugledao naslonjenu na vrata trgovine uljanu sliku sluškinje koja je sjedila za njezin vez. U pozadini se mogao vidjeti mali željezno krevet za jednu osobu i stol s narcisom u čaši. Lice joj je bilo predivno obojeno i rekla je: “Tu si. Čekao sam cijeli j***ni dan! ” Točno sam znao kamo će ići. Smjestio sam ju u našu spavaću sobu, a ona viknula na mene: “Vodi me odavde, ne želim biti u ovoj spavaćoj sobi!” Pa sam je stavio na drugo mjesto gdje je bilo svjetlo, u dnevnu sobu, a ona je rekla, “To je bolje.” Još uvijek je tamo.

Imate dvorac u Irskoj koji ste obnovili. Kako se to dogodilo?

Sinéad je Irkinja, a prije dvorca kupili smo malu kućicu u Irskoj koja je trebala biti mjesto za izolaciju. Dobro smo ju obnovili, jer se raspadala. I to je bilo sjajno, jer sam išao u irski krajolik i našao neke divne stare stvari – namještaj i kamini – i napravio vikendicu u autohtonom irskom stilu. Naišao sam na prekrasnu knjigu o irskom namještaju (Irski seoski namještaj 1700-1950 Claudia Kinmonth) i puno sam naučio o tome.

Za to vrijeme znao sam za dvorac koji je bio uništen u 1603. Mislio sam, netko će ga kupiti i uništiti ga. Mučio sam se s filmskim radom, pa sam pomislio: Zašto ne bih? To je vojna zgrada, vrlo muška, vrlo tvrda. Kako bih mogao učiniti ovo mjesto lijepom? Bilo je tako zabavno. Dao mi je prilike koje nikad prije nisam imao kod kuće.

Sve smo radili ispočetka. Trebalo je šest godina, ali prve tri godine bile su glavne stvari: obnova zidova zelenim pješčenjakom koju sam pronašao – nakon što sam pregledao toliko kamenoloma – u Šumi Deana [u Gloucestershireu, Engleska]. Vozio sam je u svojoj prikolici sve do Irske. Zatim smo rezali prozore i preuredili dvorac u dubinu ruku. Unutra smo otkrili da je mort koji je tamo stavljen 1450. godine još vlažan. Zidovi do kraja dvorca bili su u dnu debljine 3 metara.

Nakon restauracije i čišćenja, imali smo ljude koji su hodali povećalom, tražili rupe i punili ih vapnenim malterom. Izgledalo je apsolutno predivno. Zatim smo imali prvu veliku oluju i voda se ulila. Pozvao sam kolegu koji je stručnjak za minobacače i rekao, “Sve zidove morate vratiti i tretirati vapnenim malterom.” Dakle, sada je moje zeleno kamenje prekriveno kalemom i nisam trebao trošiti vrijeme na traganje!

Jeste li sami upravljali restauracijom i svime? Je li se postupak obnove ikad osjećao neodoljivim?

Ne, jer to nije bila stvar dvadeset i četiri sata dnevno. Počeli bismo u sedam i trideset ujutro, a završili oko pet i trideset. Malo je poput posao režisera filma: Ako je vrijeme loše, kako zadržati sve produktivne i zaposlene? Mnogo radnika bilo je glazbenika i rekao sam im: “Radimo jazz riff na srednjovjekovnom. Moramo se sjetiti gdje smo i možemo se igrati s tim. ”

Ja sam sasvim poseban. Kad su završili dvorca, mislio sam da jednostavno nije dobro. Popeo sam se na trinaest katova da kažem dečkima, a nadzornik je rekao, “Problem s jebenim glumcima su probe!”

Jeste li znali kako želite da izgleda unutrašnjost dvorca?

U početku sam mislio da renoviram sve prostorije i ostavim zidove originalno grube i sa rupama. Boravio sam u riokanu (tradicionalni japanski hotel) u Japanu i volio kako je sve bilo mirno i jednostavno, da mi ništa ne bi odvratilo pogled. Mislio sam da možda to moram učiniti: držite sve stakleno i moderno i prazno. Ali tada sam samo pustio da se razvija i da priča samnom dok smo radili na tome. I evoluirao je u skučenom interijeru! Postoji senzibilitet koji je isti u svim mojim domovima – različiti predmeti koje volim, puno različitih boja.

Film Women in love gledao sam oko 1969. godine, kada je izašao, a jedan od likova živio je u pretvorenoj staji. Pomislio sam, to bih želio. A u glavi mi je ta slika oduvijek bila kad sam napravio kuću i skupljao namještaj.

Koliko ste pažljivo planirali svaku sobu? Ili ste samo isprobali različite komade?

Malo i jedno i drugo. Ponekad sam točno znao kamo će te stvari ići, poput drvenog konja u prirodnoj veličini koji sam našao u trgovini antikviteta u Gloucestershireu. Bio je jako skup, a tek smo započeli dvorac. Dakle, Brian Hope, koji se brinuo za kuću u Oxfordshireu, i ja smo otišli na piće. Rekao sam: “Ako koristimo konja kao kalup, mogli bismo ga napraviti od stakloplastike za ljude u vrtovima i prodati ih.” A Brian je kimnuo i rekao, “Dobra ideja.” Naravno, nikad nismo napravili niti jedan, ali to je opravdalo kupnju. Znao sam da ću ga staviti i gledati vrata u glavnu dnevnu sobu – onako kako bi se bijeli konji suočio s neprijateljem – i uplašio one koji nisu trebali biti tamo.

Za našu spavaću sobu, koja je ispod krova, znao sam što želim iz vremena kad sam snimao Čovjeka u željeznoj maski (Man in iron mask) u seoskoj kući u Le Mansu. Bila je tu soba koju sam volio, poput prevrnutog čamca. Otišao sam tamo s Brianom i uzeli smo sve dimenzije i tako obnovili sobu.

Oduvijek sam htjeo viseći krevet i našao sam lokalne majstore da ga izrade i škrinje uz zid koji su izgrađeni na nagibu. Na stražnjoj strani kreveta, oko kupke, pa čak i na stropu, radila je lokalna žena. Dakle, sve je to bilo prilično promišljeno.

Ostale stvari bile su samo bezizražajne, stvari koje sam pronašao dok sam putovao, poput limenki s bojama iz tvornice Škoda u Bukureštu, koje su sada baze svjetiljki, ili jastucima i prostirkama i tkaninama koje sam kupio dok sam snimao u Nepalu.

Među svim tim divnim otkrićima postoje li posebni komadi koji vam znače nešto posebno u nekom od vaših domova?

Teško je izabrati, ali postoji jedna fotelja koju sam kupio u Bristolu. Vjerojatno je u Gerogian stilu, nalik na stolicu s krilom, ali sa zaobljenim leđima prekrivenim pločama. Ispod sjedala je bila komoda, koju sam odstranio dok smo mjenjali štofa. U mojoj je spavaćoj sobi, i lijepo je sjediti tamo uz šalicu čaja i gledati kroz prozor i jednostavno razmišljati o danu.

Jeremy Irons sa svojom kočijom